Za priču o Vidovoj gori nismo znale dok se prošle godine nismo popele na njezin vrh. Zapravo je bilo poražavajuće vidjeti jedan tako napušten prostor koji ima puno više potencijala za pružiti. S tim se složila i novinarka Tena Perišin koja je inače podrijetlom s Brača: “Ovo je grozno da na vrhu jednog od najljepših jadranskih otoka, nemaš gdje sjesti i popiti kavu”. I sada iz perspektive čitatelja, ovo zvuči dosta benigno, no istražujući ovu priču, shvatile smo da se baš u tome krije savršen recept tipičnih problema hrvatske realnosti - dugotrajni sudski procesi, nedostatak ambicije za promjenom i jednog modusa operandi; lokalna sredina idealna je da čelnici i lokalni dužnosnici ne igraju po pravilima, već po principu “dat ćemo svakome malo i svi zadovoljni - Alles gut.”
Pomalo smo i mi ušle u ovu priču.
Kako je to uobičajeno u Hrvatskoj, a posebice u malim sredinama, jako je teško doći do ikakvih informacija, a kamoli detalja. Tjednima smo proučavali zapisnike, spise, kontaktirali razne osobe da bi shvatili zbog čega planinarski dom zjapi prazan. No što god da smo saznale, kockice se nisu mogle složiti, sve dok nismo odlučile napraviti prekretnicu i otići na “mjesto zločina”.
PRVI ODLAZAK NA BRAČ
Putujemo u nedjelju popodne. Od Zagreba do Brača autom treba između 6-7 sati. Ne znamo što očekivati. Nismo imale neki dogovoren tijek našeg istraživanja, kao ni sve dogovorene sugovornike.
Nakon obavljenog intervjua u Općini, nismo bile baš optimistične. Sve informacije smo već pronašle. Prošetale smo mjestom Bol i pitale stanovnike što oni znaju o Vidovoj gori. Niti tu se baš nismo usrećile. Većinom nam nitko nije htio odgovoriti na pitanje jer smo s kamerom izgledale, pretpostavljamo, strašno.
Gospodin kojeg smo srele putem, Velimir Garapić govori nam o tome kako je u mladosti često planinario na Vidovu goru, no od kada je sve to pušteno u vjetar, nema interesa.
„Gore se sad skuplja smeće i vidi se da ljudi gore bacaju smeće, propada ta infrastruktura nažalost. Moglo se lakše održavati, bilo bi jeftinije i ljudi bi rađe došli na brdo, a ovako idu samo oni koji, sportaši koji imaju ruksak i za popit nešto i to je to, nažalost“, objašnjava nam mještanin Garapić.
I tu nam je već jasno da nismo jedine kojima je ova situacija tužna i tragična u isto vrijeme.
Putem srećemo ravnateljicu Centra za kulturu Bol, Ivanu Bošković od koje se nadamo da će nas bolje uputiti u cijelu situaciju.
„Pa je l' mislite i vi isto tako da se to dogodilo samo tako i da to netko ne pokušava riješiti? Ne čini li se da Boljanima, Bračanima i ostalim stanovnicima i gostima nije palo napamet da bi bilo da gore mogu popit vodu i da mogu otić na wc, da mogu biti u nekom lijepom restoranu“, odgovorila je pomalo iznervirano na naše prvo pitanje.
No ipak, ne odustajemo i propitkujemo zna li ona zašto se ništa ne rješava.
„Postoji puno prirodnih ljepota gdje nema ničega, negdje nije ni dozvoljeno da nema ničega. Meni se čini da onih par stotina metara ispred gdje se busevi okreću i ljudi parkiraju da postoji kućica s pićem i ostalim tako da su se zasada snašli. Mislim uvijek se ima puno stvari na koje se možemo žaliti i koje bismo promijenili, ali zasada mislim da onaj pogled s Vidove gore svima nadoknadi sve, čak i ako budu žedni.“
Na naše iznenađenje dobivamo i odgovor koji objašnjava sporost rješavanja problema:
„Mi smo na Braču navikli da se puno takvimh stvari jako sporo rješava, ali da nekad jednostavno niko nije kriv.“
Shvaćamo da Boljani nisu od neke prevelike želje za promjenom i da im je očito dobro ovako. Ovdje lagano možemo povući poveznicu da ako je Dalmacija po nečemu poznata, onda je to po usporenom načinu života. Čini se da se ove izreke ne drže samo u narodu, već i u lokalnim institucijama.
Šetnicom uz more susrećemo i pričamo s još nekoliko lokalaca, no nitko ne želi stati pred kamere. Već pred kraj šetnice, s ulice nam netko viče. Upoznajemo sugovornika koji nas je zamolio da ne otkrivamo njegov identitet.
„Kad dođe neka ekipa s Bola ili s Brača onda se skupimo, rečemo propješačit do Vidove gore i onda zovemo tog čovjeka koji je tamo i onda on napravi neki ručak, mi propješačimo, pojedemo i spustimo se nazad“, govori nam.
Pokušavamo pronaći ime i kontakt osobe za koju nam je sugovornik bacio bubu u uho. Dolazimo do tada jedinog mogućeg i logičnog zaključka - već spomenutog bivšeg ugostitelja i vlasnika nekadašnjeg restorana na Vidovoj gori, Ivice Matulića.
Stupamo u kontakt s njime. Ne uspijevamo dogovoriti sastanak, no Matulić nam već i preko telefona govori:
„Ja već nisam na Vidovoj gori 10 godina… za propadanje je kriva općina Bol, Tihomir Marinković je najveći krivac za sve… onda je uzeo to onaj Kvesić i počeo raditi, ali su se pobunili neki vijećnici. Ja sam tražio da ostanem gore dok se ne riješi sudski spor, ali nisu ni oni mrdali ništa.“
Zanima nas Kvesićeva strana pa dolazimo do broja Stanka Kvesića, osobe koja se nakon Matulića htjela angažirati oko preuzimanja ugostiteljskog objekta na Vidovoj gori.
„Ja sam se općini Bol javio na natječaj, dobio natječaj, tadašnje vijeće je srušilo odluku o natječaju i ugasili su me u nekakvoj energiji, tako su htjeli, tako su napravili i to je to.“
Vraćamo se u centar Bola. Kasnije u razgovoru upoznajemo mještanina Ivicu Nižetića. Objašnjavamo što radimo i pitamo ga o Vidovoj gori.
„Meni je i supruzi Vidova gora bila zadovoljstvo, ne ić se kupat nego ić na Vidovu goru. To je bilo unazad 18 godina i od tad više nisam bio.“
U njegovom tonu odmah osjećamo ogorčenost.
„Krivi ljudi za koje niko više nije vodio računa da li su krivi, da li su pravi. I dan danas, još uvijek sve gore na Vidovoj gori propada. Živi ljudi koji su danas i generacije koje su danas u Bolu, na cijelom Braču prave se da su slijepi. Em slijepi, em gluhi.“
Na naše pitanje o budućnosti Vidove gore odgovara:
„Bilo bi najbolje da stoji onakvo kakvo je i neka propada jer makar će biti ekološki spašena i ekološki lijepa.“
Dok čekamo naše ponovno putovanje na Brač, imamo vremena dodatno istražiti sve informacije vezane uz spor Hrvatsko planinarsko društvo Mosor Split - Općina Bol na Braču. Sudskom nagodbom u veljači 2026. okončan je spor između Općine Bol i Planinarskog društva Mosor oko vlasništva Planinarskog doma na Vidovoj gori koji je trajao čak 13 godina. Općina Bol će za to Planinarskom društvu Mosor Split isplatiti 151.314,05 €. Inače smo za ovu sudsku nagodbu Općini Bol poslali 13. travnja da nam na temelju ZPPI (Zahtjev o pravu na pristup informacijama) dostave sudsku nagodbu ovog postupka, a poslali su nam je tek 12. svibnja.
DRUGI ODLAZAK NA BRAČ
Drugi put odlazimo na Brač krajem mjeseca svibnja. Sada već znamo podosta informacija i bolje smo upućene u priču. Glavna misija ovog puta nam je popesti se na Vidovu goru i dogovoriti sastanak s Matulićem.
Stižemo i odmah sa Lucijom Puljak dogovaramo odlazak na Vidovu goru. Za razliku od prošlog puta kada nas je vrijeme u tome spriječilo, sada je sunčano i savršeno za put na vrh.
Putujemo autom. Na Vidovu goru se možete popeti pješice ili biciklom, ako ste u kondiciji. Ne zaboravite uzeti veliku količinu vode! Zbog opreme za snimanje mi ipak biramo manje ekološko rješenje.
Na putu prema vrhu stajemo na nekoliko lokacija. Oko nas nema ljudi, okružene smo divljom prirodom. Češeri, kamen, krš, pokoja ovca i zmije koje su izašle da se osunčaju. Pažljivo hodamo neutabanom stazicom dok nam Lucija svojom zadivljenošću priča o prirodi koja nas okružuje.
Stižemo do vrha. 778 metara iznad obale. Sa vrha pogled najviše bježi na Zlatni rat. Bez uljepšavanja možemo reći da te pogled zaista ostavlja bez daha.
“Ja sam zgrožena s time pustih godina, koga god poznajem dovedem na Vidovu goru zato što je Vidova gora prostor iz bajke, mnogo naših narodnih bajki, priči je vezano uz Vidovu goru, dakle nije to samo za mene, a kad se popnete gore na taj vrh, onda ste zapravo došli na vidikovac za srednji Jadran, dakle vidite sve pred sobom, vidite te azure, te otoke okolo, prema tome nije vam svejedno kakva je pozadina” prekida nas Lucija svojim riječima i više ne uživamo u pogledu toliko kao prije. Uočavamo taj napušten objekt o kojem i pišemo sve ovo.
Ono što vidimo, tome vam možemo svjedočiti. Sve napušteno, razrušeno, neuredno i u smeću. Koliko mi možemo vidjeti, ne izgleda nam kao da netko još uvijek ovdje dovodi turiste. Šećemo okolo, kraj dana je i sunce lagano odlazi u suton. Ema se trudi snimiti svaki kadar Lucije koja brzinom munje prolazi po planini. “Vidimo planinarski dom koji je dobio nadstrešnicu u doba kad se planinarski dom pretvorio u restoran. I to je tako dograđeno, napravljeno i funkcioniralo je. Jer tko god dođe na Vidovu goru rado bi nešto pojeo. I sad je ovo u ovakvom stanju dugi niz godina…” - Lucija nam pokazuje na dom i dodaje: “Ničega nema u Bolu osim turizma. Ko će sad to meni objasniti da im nije u interesu to napraviti? Ja vjerujem da im je u interesu. Ja se nadam. Ja ne znam, jeste li ih pitali? Jel oni misle to riješiti?”
I pitali smo ih. No nekako, nismo sigurni je li im to u primarnom interesu ili ne.
"A nema nikoga koji dođe na Brač, a da ne poželi vidjeti Vidovu goru. Pa kad jedanput otkrije, onda dođe drugi put. I onda ga dočeka ovo. Ja kažem da je to lice i naličje našega turizma."
Lucija Puljak
Kako nam je rekla načelnica Općine Bol Katarina Marčić, to je takav sudski proces, ali čemu priša jer prema njenim riječima “nije to pretjerano dugo s obzirom na to da znam da i drugi sudski postupci traju jako dugo”.
Dodajemo da na naše pitanje o daljnjim planovima razvoja ovog napuštenog projekta, načelnica Marčić govori: “Gore se trebao razviti jedan sadržaj ugostiteljski: restoran, konoba u tom nekom smislu. Međutim, taj projekt sad nije iskoristiv s obzirom na protok vremena, a tada je bila prepreka neriješeno vlasništvo s obzirom da su vlasnici bili planinarsko društvo Mosor i u tom smislu sad su se stekli uvjeti da se dalje krene u tom smjeru. Mi sad trebamo napraviti ili reviziju tog starog projekta ili krenuti u potpuno neko novo rješenje, neki novi projekti. Daljnji planovi su realizirati taj restoran i onda na javnom natječaju stvoriti uvjete da se to da u nekakav višegodišnji zakup.”
THE TRENUTAK
Napokon je došao i taj trenutak. Nalazimo se s Ivicom Matulićem. Našim ključnim sugovornikom za priču. Malo smo napete jer po pričama, nije najugodniji lik. No naš nam novinarski nos ne dozvoljava da osjetimo strah. Postavljamo kameru u kafiću u Supetru. Približava nam se visok čovjek nalik njemu. Upoznajemo se i odmah krećemo s intervjuom. Petra mu postavlja pitanja, a mi pažljivo slušamo. Matulić nam podrobno objašnjava kako je izgledalo kada je dobio koncesiju za ugostiteljski objekt. “Ja zakup nisam plaćao nikome s obzirom na to da sam uložio novac i općina tada i predsjednik kojeg sam spomenuo i gospođa koja je bila Marija Jakšić oni su se složili da to ulaganje koje sam ja uložio da mi to bude za najamninu.” nadodaje. Pitamo ga i zašto je sve propalo, a on nam govori kako kada mu je istekla koncesija, otvara se novi natječaj na kojeg se javlja već spomenuti Stanko Kvesić. On nudi preveliku cifru i općina to ne prihvaća. Matulić nam govori kako mu nije jasno zašto. Osim toga, priča nam puno stvari vezanih uz smeće na Vidovoj gori, uništavanje životinjske populacije i ekološke devastacije. Uočavamo da osim propadanja samog objekta, veliki problem je i smeće.
"Ja i moja supruga smo zimi i ljeti bili tu uvijek su gosti koji dođu u posjetu mogli doći, vrata su bila otvorena, a kamin gori -18 vani. Puno puta smo bili ostali bez vode jer je bio veliki led vani i cijevi su se zamrzle, a gore nemate živu vodu nego bunar i hidrofor."
Ivica Matulić
„AKO DOPUSTIŠ DA TE STRAH SPUTAVA U TVOM ZADATKU, NOVINAR U TEBI VEĆ JE ODUSTAO.”
Ponekad je strah opravdan, a ponekad nije. Ipak, rizik je nešto što katkad moramo barem malo izvući iz rukava, osobito ako se želimo baviti ovim poslom. Snimanje sugovornika kojeg smo smatrale svojim „najzahtjevnijim” i „najstrašnijim” izazovom na kraju se nije pokazalo takvim. Bilo je to još jedno vrijedno iskustvo u nizu onih koja nas sve više oblikuju kao novinarke. Iako nam nije bio svejedno i malo smo se bojale, riskirale smo. Upravo zato, u moru lažnih i netočnih informacija, važno je vjerovati vlastitom instinktu i slijediti ga.
A poruku koju želimo poslati svima onima koji se bore sa svojim novinarskim strahovima glasi:
"Strah je poput malog čudovišta. Što mu pridodaješ više pažnje, ono raste i raste. No kada se suočiš s njime i prihvatiš da je dobro da je ovdje, on će ti samo pomoći u tvom malom pothvatu da svijet učiniš boljim mjestom."
Built with Shorthand